1 KILOGRAM KOŠTA 50.000 EURA: Srpski naučnik stvorio najjači antibiotik na svijetu!

Profesor Đurica Popović, direktor Instituta za Pečurke možda jedini za sada na planeti, uspjeo da stvori pečurku Cordiceps Sinensis, van njenog prirodnog staništa – Himalaja.

Definitivno je ova pečurka nešto najljekovitije što je priroda stvorila, najači je prirodni antibiotik na svetu, ( 1kg košta do 50 000 eura ) i što je zanimljivo veoma je mala i raste iz glave insekta.

Više od 20 godina, Đurica Popović, diplomirani biolog-geneticar, jedan je od uspješnih članova naučnog tima SANU (Srpske akademije nauka).

Tragajući za najdeljotvornijim pečurkama koje bi se mogle primjeniti u proizvodnji preparata protiv zdravstvenih problema, naš sagovornik je sa svojim timom došao do velikog otkrića: uspjeo je da uzgoji veoma skupocenu gljivu Cordyceps Sinensis koja uspjeva na području Nepala i Tibeta. Sve najveće svjetske medicinske ustanove su potvrdile njenu ogromnu ljekovitost.

Veoma je neobično kako ova gljiva raste. Naime, razvija se iz jedne vrste gusjenice ili mrava koji progutaju njenu sporu, i zbog velike količine proteina iz utrobe insekta izraste Kordiceps.

U početku je biolog genetičar Đurica Popović gajio šampinjone, od micelijuma, substrata, do gotovog proizvoda, prvenstveno u komercijalne svrhe, a onda se okrenuo istraživanjma koja su mu u svijetu donijela priznanja – neobičnim i veoma ljekovitim pečurkama.

– Pridružilo mi se nekoliko kolega, i formirali smo tim. Došli smo do saznanja da su šampinjoni nezdrav proizvod, jer se mora primjeniti hemija da bi ostali bijeli. Tada smo se medju prvima u Jugoslaviji usmjerili na proizvodnju daleko zdravijih bukovača i dobili zadovoljavajuće prinose bez hemije. Tražili smo način da uzgajamo neke gljive koje se uopšte ne gaje na ovim prostorima, pa ni u ovom dijelu svijeta. Započeli smo, najprije, sa smrčkom, koji se u svijetu uzgaja u strogo kontrolisanim uslovima, u laboratorijama, i uspjeli u tome. Smrčak ima izuzetno ljekovita svojstva – osam aminokiselina koje su relativno rijetke i koje ljudski organizam ne sintetiše.

Osim toga, veoma je ukusan.

Sljedeći potez bio je – gajenje vrganja, vrste gljiva koja raste u simbiozi za travama. Uspjeo je da se napravi micelija i da se ubrza rast ove pečurke gdje je nema dovoljno, kao što je, recimo – Obedska bara. Istraživali su i njegova ljekovita svojstva, a onda je naš sagovornik došao na ideju da osnuje Institut za pečurke, gdje bi se obavljali eksperimenti sa ljekovitim supstancama gljiva, ali i nekih zanimljivih biljaka.

Obezbjedio sam visokostručni kadar, a državne ustanove – Institut nuklearnih nauka Vinča, instituti na Torlaku, dali su svoje laboratorije.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*